Tamo negdje u nekoj predivnoj zemlji postoji nešto, nešto jako lijepo što radim, ili sam napravio da bih jednog dana nešto imao, možda uživao u tome. Tamo i tada. A sada? Sada to nešto zjapi prazno, tu i tamo neko baci oko i kaže : blago njemu on može to, on radi tamo negdje …. ili pak kažu neki nepoznati ljudi: a jadan bio, cijeli život radio , ulagao stvarao i jadan umro tamo negdje.

Okružen sam masu takvih ljudi. Koji žive živote za tamo i tada. Nekada.

Jedina radost je destinacija, koju putuju tamo, povremeno kad im se to dopusti.

Život u tamo i tada, radost možda u tamo i tada. Sve možda.

Mnogo je i mladih ljudih iselilo zbog “ tamo i tada “.

Nedavno mi reče jedan mlad momak kako sanja i mašta “ tamo i tada “.

Pitam ga šta radiš tu? Radim eto…

Završio sam filozofski fakultet ” da bih nešto imao “. A sad radim kao vozač dostave pekarskih proizvoda.

Pa jel tražiš neki posao u tvom zanimanju? Pitam ga. Ma neee, gdje, to je utopija, nema posla ni ovdje ni tamo u tom zanimanju. To sam završio tek tako da nešto imam. 

Za koga da imaš? Pitam opet. Muk.

Šta ja znam, eto za nikog sada. Pa bi li volio raditi to što si završio?

Iskreno ne – kaže. Dobro mi je ovako, zaradim, posao nije težak, i nemam neku veliku odgovornost, opušten sam dok to radim.

Znam što mi hoćeš reći, kaže mi.

Što?

Da sam to mogao radit i prije, živjeti opuštenije, a ne da sam 5 godina bubao, drhtao pred ispite, imao strahove. A samo zato da bih ” imao nešto nekad i tamo negdje “.  Ali nitko me tome nije podučio. Čak ni moji roditelji.

Koji su također radili i stvarali tamo negdje, da bi mene mogli školovati tamo negdje, da ne budem poput njih. A gdje sam? Moji su roditelji umrli tamo negdje, a sve stvoreno nisu uživali tamo negdje.

A mene opet ne zanima njihovo stvoreno tamo negdje….

Ima li izlaza iz ove iluzije?

Ima. A odgovor znaš.

Živite li i vi za tamo i negdje? Školujete li se za da nešto imate?

Nekad, možda, tamo negdje….