Svi smo to čuli, izgovorili. Duboko se urezalo u naše biće. Toliko duboko i jako da se izgovarajući ovu rečenicu, smijemo, osječamo zabavno i veselo.  

Ali, zamislite da ste u školi naučili da je dva plus dva pet! Vi biste cijeli život bili uvjereni da je dva plus dva pet, kao što ste uvjereni u floskulu : “ Predobro da bi bilo istinito “.

Predobro da bi bilo istinito zapravo je strah u nama. Strah od dobra, strah od pozitive, strah od ljepote, strah od imanja, i u  konačnici strah od života i ljepote življenja.

Zamislite koje neistinito uvjerenje smo prigrlili tako snažno, kao veliku istinu.

Večina nas je spremila još mnoga slična uvjerenja koja nemaju veze s zdravom pameću, al eto prigrlili smo to zbog straha od dobrote.

Čovječansvo se plaši dobrote, pozitive, sreće.

Ali zašto? Ovo je prvo pitanje koje si postavljamo kad se nekim čudom u nama počinje buditi svjesnost, kad želimo maknuti i osloboditi se ograničenja.

New age je odškrinuo vrata nama nepoznatih dimenzija, i svi smo pohrlili u slobodu, željni biti konačno gospodari svojih života. Tko ne bih volio ispuniti svoje želje, živjeti slobodno sretno i neograničeno?

I krenusmo putem očekivanja. Mnogo očekivanja. Golemih očekivanja, naoružani ohrabrenjem pročitanih knjiga, videa, gurua, koučeva, pisaca, glumaca, neznanih , pa čak i vjerskih propovjedača  koje su se velikim djelom ,, modernizirali“.

A mi smo pročitali, da sve što trebamo je samo da razmišljamo pozitivno, i sve će biti super. Afirmirati samo pozitivno. I krenulo je. Unatoč ismijavanju i cinizmu najbližih, okoline.

Mnogi su uspjeli u svojim manifestacijama, ostvarivši ljubavi, poslove, statuse, materjalno, čak i naizgled nemoguće stvari. I onda odjednom u toj sreći gospodin UM, postaje mu dosadno, pa bi da se malo poigra i i tu dolazi ona misao iz uma: ovo je predobro da bi trajalo. I odjednom u svom dobru obeshrabrenje. Afirmacije i manifestacije gube na snazi, postaje neugodna situacija, koju znamo da možemo ignorirati, ali svejedno nadjača. Postajemo cinični prema samima sebi. Postajemo ponovno uplašeni, bojeći se povratka u staro, u negativnost. Gubi se vjera da možemo uspjeti, pada vibracija, mjenja se frekvencija. Samo zbog jedne jedine rečenice: Predobro je da bi potrajalo.

Da barem nikad niste čuli tu rečenicu. Kako bi razmišljali tada?

I uvijek se sva znanja i uvjerenja mogu promjeniti ako niste gordi. Gordost je primitivizam.

Koji će vas u svim oblicima uvući u patnju. Kad shvatite ovo, možete se s radošću vratiti na početak. Makar i početak istraživanja. U radost, i pozitivu. Jer samo u stanju sreće, radosti  i ushićenja dolaze nam nove ideje, i samo u tom stanju postižemo vjeru i snagu.

Takvih  up and down situacija bit će mnogo tokom života, jer egu je dosadno u miru. On treba akcju. Bilo kakvu. A on najviše obožava zbunjivanje. Ego treba  uvijek nekakvu preradu. Besposlen ego osjeća se  beskoristan. Nema moć.

I kad obrišemo rečenicu iz naslova ovog teksta, možemo opet slobodno kreirati, vježbati kreaciju, trenirati je, sve dok našem biću to  ne postane potpuno  prirodno, normalno, lagano. Tada se ubrza i sam proces manifestiranja. Uz zahvalnost životu to će biti jako ugodna iskustva. Ne postoje velike i male želje. Nitko ih ne važe.

Postoji jedino ego u nama koji nas nagoni na pretjerivanje, i lako nas opet odvede do opsesije, ali u  pretjerivanju nema uživanja, tako da se opet možemo ulovit u zamku :

“ Predobro da bi bilo istinito “