Dijagnoza hiperaktivnost i ADHD

Osobno se ne mirim s nijednom dijagnozom, jer sam iskustveno odbivši dijagnozu spasio svoj život. Ali to sam ja – 50- to godišnjak. Kad su u pitanju djeca alarmiramo na najmajnji prištić i pušemo na hladno. U zadnje vrijeme često se susrečem s paničnim izrazima lica roditelja zbog ponašanja njihove djece. Nova vrsta ponašanja koja nije kao dolična u sadašnjem sistemu.

I odjednom se na dječje reakcije okomljava cijela “vojska spasa” od nastavnika, odgajatelja, socijalnih radnika i sličnih ustanova i osoba.
Roditelj je postao “Nitko” tj. nemočan promatrač daljnjeg ishoda i sudbine vlastite djece.
Kako se to desilo roditelju, i kako se to desilo djeci? Jednostavno, marketingom, propagandom, nesvjesnošću. Sječate li se ne tako davnih fora, kada su slavne ili ,,utjecajne,,ličnosti izljevale kantu mrzle vode po svojoj skupocijenoj garderobi, i po svojoj frizuri, propagirajući tobože problem tj. zapravo “novu bolest ADHD”.

I svima je to bila fora. Takva cool fora da su se počeli poljevati jadnici po fejsbuku i snimati se.
Ukazujući da postoji ADHD.Vau , nova bolest… a ja sam sada ,,netko,, tko se može pokazati.
Ti jadnici razvili su besplatnu propagandu . Sad vam je već i jasno kome.
Odjednom tisuće ADHD dijagnoza, započinje proces masivnog liječenja, dijete koje se grohotom od srce smije je hiperaktivno. Sad već imamo dvije vrste pacijenta. Odrasle i djecu.
Ja sam hipnoterapeut i osobni savjetnik.

Kad mi se roditelji obrate za pomoć, upitam ih kakvi su oni bili kao djeca?
I tu nastaje suočavanje. Prepoznavanje. Bili smo isti, možda veseliji, živahniji, nestašniji.
Samo u extremnim situacijama uključivala bi se “vojska spasa”.
Roditelji se plaše, plaše se tuđeg mišljenja, osuđivanja, stide se zapravo sebe.
Nedavno sam razgovaro s jednom učiteljicom. I ona se boji vlasite sjene i svaki pomak
djeteta prijavljuje. Da opravda sebe. Kome?
Sebi samoj i institucijama. Od vlastite nestručnosti, neuspjeha, nesuradnje, nerazumijevanja.
Postoji li spas? Izlaz? Nada? Svakako.
Šta treba činiti? Jednostavno. Toliko jednostavno da današnji nesvijesni zatrovani umovi
ne mogu razumijeti.
Ali fakat.
Dovoljno je osvijestiti da je sve nametnuto.
Razumijevanjem, razgovorom i vlastitim primjerom koje djete vidi.
Pitam roditelje kakvo biste željeli da vam djete bude?
I onda krenu nabrajanja…. Poslušno, odlično u školi, uspješno.
Pitam jeste li im vi uzor? Jeste li im primjer? Jeste li uspješni, uzorni, slavni , bogati….
Težak je taj trenutak suočavanja sa sobom. Bolan, porazan…. ali samo za one koje muči ego.
Roditelji koji zaista žele pomoći svojoj djeci prihvatit će kritike, ispravljati greške,
raditi na vlastitom osvještavanju, jer to je jedini put do zadovoljstva sviju.
Na tom putu od pomoći svakako mogu biti raznorazne tehnike i svakako savjet stručne osobe. Psiholog, psihoterapeut, psihijatar, socijalan radnik.
Ali dosljednost roditelja i vlastiti primjer, daje najbolje rezultate.
Protivnik sam kažnjavanja djece i metoda ” šiba je iz raja izašla”.
To rade samo neuki i nemoćni. Jer nemaju drugi način.
S obzriom da se bavim hipnoterapijom, savjetujem terapije i za djecu i za roditelje.
Opuštanje, svjesno disanje kao uvod .
Svakodnevno prakticiranje određenih vježbi za roditelje i djecu daju fenomenalne rezultate.
Također savjetovanje o prehrani koja je osnovni preduvjet za normalan razvoj svake osobe, i podizanje svjesnosti.
Preporuka: ne opravdajte dijagnozu, ali informirajte se o svim mogućim metodama, i pitajte izravno osobe koje su imale sličnu situaciju. Kako se nose ili kako su pobijedli.